U drugoj polovini 19. stoljeća najveće gradsko središte u Hrvatskoj bio je Zagreb, u kojem je prema prvom modernom popisu stanovništva provedenom 1857. godine živjelo približno 48 tisuća ljudi ili 2.2% ukupnog stanovništva koje je tada živjelo na području današnje Hrvatske. Četrdesetak godina kasnije, početkom 20. stoljeća, u Zagrebu je živjelo više nego dvostruko stanovnika, njih oko 112 tisuća, a činili su 3.5% ljudi naseljenih na području današnje Hrvatske. Zagreb je tada bio najveći grad i ubrzano je rastao, no njegov populacijski značaj – omjer broja stanovnika u odnosu na ukupno stanovništvo Hrvatske – bio je relativno skroman u usporedbi s današnjim stanjem. Stoljeće kasnije, naime, slika je bitno drugačija. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu, na području Grada Zagreba živjelo je oko 804 tisuće ljudi, odnosno čak 19.7% ukupnog stanovništva u Hrvatskoj, što predstavlja značajan porast apsolutne brojnosti, ali i relativnog populacijskog značaja – sredinom 19. stoljeća približno svaki pedeseti stanovnik Hrvatske živio je u Zagrebu, a početkom 21. stoljeća približno svaki peti stanovnik.
Opisana promjena relativnog populacijskog značaja grada Zagreba oslikava jedno od osnovnih obilježja procesa urbanizacije: prelazak stanovništa iz manjih u veća naselja. U tom procesu izdvaja se određeni broj populacijskih središta koja postupno naseljava sve više ljudi, dok se istovremeno ostala područja prazne ili njihov populacijski rast zaostaje. Ovaj vid urbanizacije prikladno je grafički prikazati nizom kartograma, zemljopisnih karata na kojima je površina lokalnih jedinica (gradova, općina) prilagođena udjelu broja stanovnika pojedine jedinice u ukupnom broju stanovnika. Na priloženoj animaciji prikazana je promjena relativne brojnosti stanovništva u Hrvatskoj od 1857. do 2017. godine, a promjena apsolutnog broja stanovnika naznačena je bojom.
Kartogramski prikaz brojnosti stanovništva u Hrvatskoj od 1857. do 2017. godine.
Zagreb je danas daleko najveće, ali ne i jedino veće gradsko središte u Hrvatskoj. U razdoblju od sredine 19. do početka 21. stoljeća povećao se i populacijski značaj tri hrvatska grada koja slijede po ukupnom broju stanovnika, iako je taj porast manje izražen od zagrebačkog (slika 1.). Pritom su primjetne određene razlike u povijesnoj dinamici tog porasta. Značaj grada Zagreba postajao je znatno veći poslije prvog svjetskog rata, a značaj grada Rijeke je u tom razdoblju, nakon određenog porasta, uglavnom stagnirao. Rijeka, kao i Split i Osijek, dobivaju na značaju tek početkom druge polovine 20. stoljeća, a taj je porast bio najizraženiji kod Splita koji u tom razdoblju prestiže najprije Osijek, a zatim i Rijeku. Za razliku od Zagreba, čiji populacijski značaj nastavlja ubrzano rasti posljednjih desetljeća, kod Splita, Rijeke i Osijeka naizgled dolazi do stabilizacije približno nakon 1980. godine. Općenito, najveći zamah u porastu apsolutnog i relativnog broja stanovnika kod većine gradskih središta dogodio se u razdoblju od 1950. do 1980. godine. Istovremeno, na područjima gdje nije došlo do razvoja značajnijeg lokalnog urbanog središta, u isto vrijeme izraženo je populacijsko pražnjenje ili relativno zaostajanje.
Figure 1: Promjena udjela stanovnika najvećih hrvatskih gradova u ukupnom stanovništvu.
Ne slijede svi veći hrvatski gradovi jednaki obrazac razvoja populacijskog značaja. Na slici 2. prikazana je i promjena u slučaju Zadra, Velike Gorice, Kaštela i Solina, kao primjer uglavnom neprekinutog rasta od 1950. godine do danas. Izuzev Zadra, ostali gradovi su satelitska naselja Zagreba (Velika Gorica) i Splita (Kaštela, Solin) uz koje je vezan i porast njihova značaja. S druge strane, na slici 3. prikazana je promjena u slučaju Slavonskog Broda, Karlovca, Šibenika i Siska, kao primjer gradova čiji se relativni populacijski značaj posljednjih desetljeća smanjuje. Takav trend se može objasniti većom izloženošću ratnim zbivanjima tijekom 1990-ih i najnovijim valom iseljavanja prema inozemstvu ili ekonomski prosperitetnijim gradskim središtima, odnosno nepovoljnom položaju tih gradova u cjelokupnom urbanom sustavu u Hrvatskoj.
Figure 2: Promjena udjela stanovnika grada Pule u ukupnom stanovništvu.
Figure 3: Promjena udjela stanovnika grada Pule u ukupnom stanovništvu.
Razvoj relativnog populacijskog značaja većih gradskih središta nije nužno pravocrtan, a promjene se zbivaju zavisno o različitim povijesnim okolnostima. Istaknuti primjer je grad Pula (slika 4.), čiji je značaj naglo rastao u drugoj polovini 19. stoljeća, smanjivao se u prvoj polovini 20. stoljeća i zatim ponovno rastao u drugoj polovini 20. stoljeća. Prvobitni porast značaja grada Pule vezan je uz status kojeg je taj grad imao kao austro-ugarska ratna luka, a gubitak tog značaja u prvoj polovini 20. stoljeća vezan je uz prestanak tog statusa, iseljavanje hrvatskog stanovništva započeto u vrijeme prvog svjetskog rata i talijanskog stanovništva nakon drugog svjetskog rata. Unatoč porasta u drugoj polovini 20. stoljeća, grad Pula nije dosegnuo onu razinu relativnog populacijskog značaja koju je imao početkom 20. stoljeća.
Figure 4: Promjena udjela stanovnika grada Pule u ukupnom stanovništvu.
Animirani kartogramski prikaz promjena relativnog populacijskog značaja jedinica lokalne samouprave pruža uvid i u dinamiku širih regionalnih područja. Na primjer, vidljivo je da se populacijski značaj područja Like sustavno smanjuje još od kraja 19. stoljeća, a taj se proces dodatno ubrzava krajem 20. stoljeća. Vidljive su i posljedice iseljavanja stanovništva srpske nacionalnosti nakon rata 1990-ih godina, posebno na području Like, Banije i dalmatinskog zaleđa. Nakratko, na samom kraju prikazanog vremenskog niza, uočljivo je i smanjenje populacijskog značaja Slavonije do kojeg je došlo zbog iseljavanja tijekom posljednjeg desetljeća.
Zaključno, sveukupni dojam kojeg se može iščitati iz kartogramskog prikaza urbanizacijskih promjena jest da je stanovništo na području današnje Hrvatske u predurbanizacijskom razdoblju bilo mnogo ravnomjernije raspoređeno na cjelokupnom teritoriju nego je slučaj danas. Početno stanje iz 1857. godine tek u manjoj mjeri iskrivljuje stvarne zemljopisne površine gradova i općina kako bi ih prilagodio relativnoj brojnosti stanovništa koje u njima živi. Današnje stanje, na primjer ono iz 2017. godine, daje sliku teritorija na kojem prevladavaju gusto naseljena veća urbana središta, dok brojne lokalne jedinice gotovo iščezavaju kada se uzme u obzir malobrojnost njihova stanovištva.