Oblici priopćavanja znanstvenih nalaza i njihov utjecaj na povjerenje javnosti u znanost

Dva oblika

Šuljok pretpostavlja da je pandemija izazvana širenjem SARS-CoV-2 virusa dovela do transformacije uobičajnih znanstvenih procedura i pritom suprotstavlja dva njihova oblika. Prvi oblik, sporije dinamike, podrazumijeva javnu objavu rezultata znanstvenih studija tek nakon tradicionalne recenzije u znanstvenim časopisima, a obilježava ga viši stupanj kvalitete i pouzdanosti nalaza. Drugi oblik, ubrzanije dinamike, ima za cilj “što prije iznijeti nalaze studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnosti” i češće je podložan pogreškama jer tada “peer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupak”. Upravo je taj drugi oblik pojačano prisutan u vrijeme aktualne pandemije jer su se “mnoge procedure sada ubrzale”, odnosno brojne studije se predpublicira prije završetka tradicionalnog postupka recenzije ili objavljuje nakon njegova završetka, ali potom i češće povlači zbog naknadno uočenih manjkavosti i pogrešaka. Razloge ove pandemijske promjene iz jednog u drugi oblik priopćavanja znanstvenih spoznaja Šuljok ne vidi samo u želji i potrebi da se nalaze što prije podijeli s drugim znanstvenicima, već i u “brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscima”.

Ubrzani oblik proizvodnje znanstveno utemeljenog znanja, njegove manjkavosti u pogledu kvalitete i njegove uvjetovanosti raznorodnim društvenim pritiscima Šuljok zatim oslikava primjerom objave preliminarnih rezultata istraživanja seroprevalencije u njemačkom okrugu Heinsberg. Šuljok ističe da je objava rezultata te znanstvene studije izazvala prijepore poput metodoloških prigovora, činjenice da su njeni rezultati “prvo predstavljeni medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajednici” i sumnji da se objavom željelo pogodovati zagovarateljima ranijeg popuštanja restriktivnih epidemioloških mjera. Šuljok potom navodi obranu autora sporne studije koji je “odgovorio da je smatrao etičnim rezultate prvo iznijeti u javnost jer su društveno relevantni” i odmah zatim nastavlja: “No, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (…) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno kršenje profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponašanje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za društvo u cjelini”. Dodatno, u fusnoti, Šuljok navodi primjer znanstvenog rada koji je također objavljen zaobilaženjem tradicionalnog recenzentskog postupka, a čije rezultate naknadno nije bilo moguće potvrditi ponavljanjem eksperimenta. Šuljok osvrt zaključuje osudom hotimičnog djelovanja znanstvenika koji “u želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscima” krše profesionalnu etiku i upozorava na moguće negativne posljedice koje takvo narušavanje znanstvenog integriteta može imati na stupanj javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Tri oblika

Što je zapravo sporno u vezi seroprevalencijske studije provedene u Heinsbergu? Njeni preliminarni rezultati su objavljeni početkom travnja isključivo priopćenjem za javnost, bez pružanja informacije o metodološkim postupcima koji bi mogli poslužiti za prosudbu kvalitete i pouzdanosti nalaza. Virolog Christian Drosten, jedan od pandemijskih autoriteta u Njemačkoj, u tom je smislu na novinarske zahtjeve za komentarom odgovorio da uopće ne želi kritizirati studiju jer ne raspolaže nikakvom osnovom na temelju koje bi je mogao kritizirati. Objava isključivo putem priopćenja upućenog medijima je nešto posve različito od predpublikacije znanstvene studije koja još nije prošla tradicionalni postupak recenzije, ali u čijem su tekstu izložene metodološke informacije nužne za ocjenu njenih nalaza. Šuljok propušta spomenuti ovu bitnu razliku i tako navođenjem heinsberškog primjera naizgled proširuje osudu prema obliku priopćavanja znanstveno utemeljenog znanja koji ju ne zaslužuje. Heinsberška studija, da je objavljena kao predpublikacija u obliku punog znanstvenog teksta poput onih u znanstvenim časopisima, mogla je po objavi biti ocijenjena od strane svih zainteresiranih, a njeni nalazi zatim prosuđivani u svjetlu te ocjene.

Šuljok tako u svom osvrtu zapravo razmatra tri, a ne dva oblika priopćavanja znanstvenih spoznaja. Prvi oblik je objava u časopisima nakon provedenog tradicionalnog recenzentskog postupka pri kojem dvoje-troje stručnjaka odabranih od strane uredništva svojim napomenama pomažu autorima da uklone manjkavosti, ocijenjuju kvalitetu rada i utječu na vjerojatnost njegove javne dostupnosti. Drugi oblik je objava ne posve dovršenih radova prije ili za trajanja tradicionalnog recenzentskog postupka, a pritom prijedloge i primjedbe autorima upućuje neograničen broj članova zainteresirane javnosti. Treći oblik je objava nalaza isključivo putem pojednostavljenih medijskih priopćenja, bez navođenja metodoloških informacija nužnih za sagledavanje njihove kvalitete, pouzdanosti i smislenosti. I dok je ovaj treći oblik nesporno pogrešan i štetan, razlika između prvog i drugog je manje jasna.

Ograničenja tradicionalne (zatvorene) recenzije

Bilo bi zlonamjerno tvrditi da Šuljok izjednačava predpubliciranje znanstvenih studija s objavom nalaza isključivo putem medijskih priopćenja. To nije srž ni tema njenog osvrta niti je izričito izrečen stav i vjerojatno se radi o nespretno isprepletenom argumentacijskom nizu i posljedičnim nejasnoćama na rubovima onoga što se željelo poručiti, no upravo zbog zatečenih nejasnoća poželjno je osvrnuti se na neka obilježja ovih oblika priopćavanja znanstvenih nalaza.

Predpubliciranje je inovacija koja se nije pojavila tek širenjem SARS-CoV-2 virusa, iako u pandemijskim uvjetima njena javna vidljivost jest povećana. Na primjer, u biomedicinskom znanstvenom području predpubliciranje u posvećenim zbrikama je započelo prije više od deset godina, a broj tako objavljenih radova ubrzano raste približno od 2013. godine. Motiv znanstvenika za pristupanje ovoj promjeni nije samo želja da nalaze što prije podijele s drugima, već je riječ o reakciji na višeslojne manjkavosti tradicionalnog recenzentskog postupka. Na primjer, tradicionalni postupak ne pruža ni jamstvo kvalitete i pouzdanosti objavljenih studija niti predstavlja nepropusnu branu etičkim zloupotrebama. U vrijeme porasta znanstvenog publiciranja u sve brojnijim časopisima upitnog ugleda, statusa i poslovnog modela činjenica da je studija prošla kroz tradicionalni oblik recenzije ne znači mnogo. Pogreške u znanstvenom postupanju se može previdjeti i kad se standarde recenzentskog postupka nastoji održavati na visokoj razini, a jedan od razloga je inherentna ograničenost njegove zatvorenosti: dva ili tri para očiju vide slabije od mnoštva. Slabovidnost je i veća ako su recenzenti navikli gledati uvijek u istom pravcu, odnosno kada je njihovo iskustvo ograničeno posebnim pristupom području kojim se bave, što je očekivano u uvjetima povećane produkcije kada se časopisima strateški nastoji pronaći razlikovnu nišu. S druge strane, otvoreni predpublikacijski postupak autorima studije može pružiti bržu, širu i bogatiju povratnu informaciju koju mogu iskoristiti za njeno poboljšanje. Vjerojatnost da će tijekom recenzije biti uočena konceptualna ograničenja, slučajne pogreške i etičke zloupotrebe načelno raste sa širom dostupnošću znanstvenog teksta zainteresiranim promatračima.

Studije koje javnosti postaju dostupne na tradicionalni način također prolaze kroz otvorenu recenziju, ali tek po objavi. Ograničenja, pogreške i zloupotrebe može se uočiti i postpublikacijskom recenzijom, ali uz bitnu razliku — rad je objavom u znanstvenom časopisu stekao status tzv. znanstvene istine. Upravo taj status čini naknadna opažanja i prigovore slabije učinkovitima, a postpublikacijska recenzija nerijetko nailazi na zapreke poput tromih uredništava i investiranih autora koji ih nevoljko razmatraju ili odbijaju priznati, što postupak koji mora završiti ispravkom ili povlačenjem rada čini sporim. Za čekanja na takav ishod, ako do njega uopće dođe, znanstveni tekstovi koji sadrže bitna ograničenja i pogreške ili su čak rezultat hotimične prevare opstoje u prostoru znanstvenog znanja kao činjenice odobrene pečatom autoriteta. Čekanje može potrajati godinama, poput slučaja neslavne Wakefieldove studije objavljene u uglednom časopisu The Lancet koja je djelomično povučena tek nakon šest, a potpuno nakon čak dvanaest godina od objave.

Desetak godina kasnije, u vrijeme aktualne pandemije, isti ugledni medicinski časopis pruža još jedan razglašeni primjer manjkavosti postupka tradicionalne, zatvorene recenzije. Velika studija hidroksiklorokina kao mogućeg lijeka za bolest izazvanu SARS-CoV-2 virusom prokazana je postpublikacijskom recenzijom kao vjerojatna prevara, a zajedno s njome i još nekoliko ranijih radova jednog od njenih autora koji su također prethodno prošli tradicionalnu recenziju¹. Ovaj put nije trebalo dugo čekati na povlačenje sporne studije, ali je njena objava u kratko vrijeme svog važenja neposredno utjecala na istraživačke protokole drugih studija temeljem preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. Malo je vjerojatno da bi takav utjecaj bio ostvaren da je objavljena kao predpublikacija, odnosno da je bilo prilike otkriti njene manjkavosti otvorenom recenzijom prije objave u utjecajnom znanstvenom časopisu.

Ograničenja tradicionalne recenzije ne očituju se samo u slučajevima hotimične prevare. Takvi su slučajevi ionako iznimni, a postupak nije ni uređen da ih ima zadatak prepoznati. No replikacijska kriza, nemogućnost da se ponavljanjem potvrdi nalaze velikog broja objavljenih studija, koja u posljednje vrijeme postaje očita u mnogim znanstvenim područjima, izravno se tiče kvalitete znanstvenog rada i događa unatoč postojanju sustava koji bi ju trebao osigurati. Šuljok navodi primjer medijski razglašene studije koja nije prošla tradicionalnu recenziju, a čije rezultate kasnije nije bilo moguće potvrditi ponavljanjem eksperimenta, no propušta spomenuti, na primjer, da prema nekim istraživanjima više od polovine psiholoških studija objavljenih u uglednim časopisima također nije moguće potvrditi ponavljanjem. One su prošle urednički odabir i tradicionalnu recenziju i nerijetko bile razglašene u medijima kao znanstvena dostignuća koja pružaju odgovore značajne za širu javnost.

Utjecaj na povjerenje javnosti u znanost

Šuljok navodi da “objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju” i to povezuje s “posljedičnim opadanjem javnog povjerenja u znanost i eksperte”. Naglasak je na objavi usmjerenoj široj javnosti, a ne kolegama znanstvenicima, no kako razdvojiti jedno od drugog? U slučaju predpublikacije objava je javna, svima dostupna, ali redovito označena kao rad koji (još) nije prošao tradicionalni recenzentski postupak i upućenima bi trebao biti jasan njen status u odnosu na radove koji jesu prošli takav postupak. U slučaju studije objavljene u znanstvenom časopisu objava je također u načelu svima dostupna, a budući da je prošla znanstvenu evaluaciju, slijedimo li slijepo misao koju Šuljok naznačuje, može biti medijski razglašena bez opterećivanja da se time upušta u etičku devijaciju.

Ovakv bi zaključak, naravno, bio izuzetno sporan. Činjenica da je studija prošla tradicionalni postupak znanstvene recenzije ne može pružiti ni jamstvo kvalitete, kako je prikazano ranijim primjerima, niti bezuvjetnu zaštitu od osude zbog etičkog prekršaja onome tko njene rezultate odluči šire razglasiti. Prekršaj, u konačnici, zavisi o tome kako će autor predstaviti nalaze široj javnosti. Odluči li se okoristiti ugledom i statusom časopisa kako bi zaključke u njemu objavljene studije predstavio čvršćima nego zaslužuju, neće izbjeći krivnju. S druge strane, autor koji široj javnosti prenese svoje početne nalaze objavljene predpublikacijom ne čini nužno prekršaj predstavi li ih na odgovarajući način, ističući njihova ograničenja i pružajući informacije potrebne za vrednovanje njihove kvalitete.

Vrijedi razmotriti još jednu mogućnost – je li posrijedi etička devijacija kada autor u medijima razglasi nalaze studije koju je objavio u časopisu ograničenog pristupa, tako da prosječan član šire javnosti ne može do izvornog teksta i popratnog sadržaja bez da plati za pristup? Takav aranžman neugodno podsjeća na onaj treći oblik priopćavanja isključivo putem medijskih objava. Javnosti tada preostaje pouzdati se u procjenu dvoje-troje recenzenata, pokloniti vjeru dotičnom časopisu polazeći samo od njegova ugleda i zadovoljiti se sažetkom kojeg mu pružaju novinari, a bez mogućnosti uvida u detalje primjenjene znanstveno-istraživačke procedure. Prethodni primjeri mogu poslužiti kao upozorenje koliko takva prosudba kvalitete može biti varljiva, a ova mogućnost kao podsjetnik da odabir oblika primarnog znanstvenog publiciranja može imati nezanemarive etičke implikacije i kada tradicionalna evaluacija ne izostaje.

Priopćavanje znanstvenih spoznaja široj javnosti u pravilu ionako ne vrše izravno sami autori, već se događa složenim medijskim posredovanjem u kojem pored autora i medijskih djelatnika ulogu mogu imati vodstva znanstvenih ustanova, naručitelji i sponzori i drugi dionici bliski području istraživanja. Prosječan član šire javnosti najvjerojatnije neće čitati izvorni znanstveni tekst objavljen u časopisu ili predpublikacijskoj zbirci nego će se osloniti na sažetak kojeg mu podastru medijski urednici i novinari. Upravo to je najslabija karika čije pucanje dovodi do narušavanja povjerenja, ali i mjesto prilike za njegovu izgradnju. Kvalitetno znanstveno novinarstvo sažet će nalaze studije kritički naglašavajući njihova ograničenja bez obzira radi li se o objavi u uglednom časopisu ili o predpublikaciji, a nekvalitetno novinarstvo iskrivljeno i senzacionalistički prenijeti njen sadržaj bez obzira na izvor.

Netko će možda prigovoriti da se kroz predpublikacije nužno stvara velika količina loše znanosti kojom javni prostor postaje zasićen, odnosno da bi loše znanosti u medijima bilo manje kada predpublikacije ne bi postojale, a tada bi i povjerenje javnosti u znanost bilo manje ugroženo. Dosadašnje iskustvo upućuje da je takva primjedba bespredmetna. S obzirom na udio nekvalitete prisutne unatoč tradicionalnom recenzentskom postupku, a koja je možda upravo njime djelomično uzrokovana, postojanje predpublikacija vjerojatno neće doprinjeti povećanom udjelu znanstvenog škarta kojeg mediji spremno prenose široj javnosti. Prostor koji je u nekom mediju posvećen znanstvenom sadržaju, uostalom, ograničen je sasvim drugom logikom i neće se proširivati samom činjenicom da sveukupna znanstvena produkcija raste, bez obzira koji od opisanih oblika izvornog priopćavanja znanstvenih spoznaja predstavlja izvor tog rasta. Naravno, ova razmišljanja su tek pretpostavke koje bi trebalo empirijski ispitivati kako bi zaključci dobili čvršće utemeljenje.