Oblici priopćavanja znanstvenih nalaza i njihov utjecaj na povjerenje javnosti u znanost

(34) 2020/06/13

Na stranicama Hrvatskog socioloÅ”kog druÅ”tva 19. svibnja je objavljen kraći osvrt Adrijane Å uljok iz Instituta za druÅ”tvena istraživanja u Zagrebu naslovljen ā€œ(Ne)povjerenje u znanstvenike i eksperte ā€“ u zamci nesigurnosti i znanstvene etikeā€. U njemu autorica izdvaja dva čimbenika koja utječu na stupanj javnog povjerenja u znanost u aktualnoj pandemijskoj situaciji. Prvi je nesporan i odnosi se na povećanu nesigurnost znanstvenih spoznaja u ranom razdoblju nakupljanja spoznaja o novoj pojavi. Drugi se tiče (ne)kvalitete i (ne)pridržavanja etike znanstveno-istraživačkog rada i njegovo je razlaganje u spomenutom osvrtu dovoljno sporno da zasluži pobliže razmatranje kako bi se dodatno razjasnilo pojmove.

Dva oblika

Å uljok pretpostavlja da je pandemija izazvana Å”irenjem SARS-CoV-2 virusa dovela do transformacije uobičajnih znanstvenih procedura i pritom suprotstavlja dva njihova oblika. Prvi oblik, sporije dinamike, podrazumijeva javnu objavu rezultata znanstvenih studija tek nakon tradicionalne recenzije u znanstvenim časopisima, a obilježava ga viÅ”i stupanj kvalitete i pouzdanosti nalaza. Drugi oblik, ubrzanije dinamike, ima za cilj ā€œÅ”to prije iznijeti nalaze studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnostiā€ i čeŔće je podložan pogreÅ”kama jer tada ā€œpeer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupakā€. Upravo je taj drugi oblik pojačano prisutan u vrijeme aktualne pandemije jer su se ā€œmnoge procedure sada ubrzaleā€, odnosno brojne studije se predpublicira prije zavrÅ”etka tradicionalnog postupka recenzije ili objavljuje nakon njegova zavrÅ”etka, ali potom i čeŔće povlači zbog naknadno uočenih manjkavosti i pogreÅ”aka. Razloge ove pandemijske promjene iz jednog u drugi oblik priopćavanja znanstvenih spoznaja Å uljok ne vidi samo u želji i potrebi da se nalaze Å”to prije podijeli s drugim znanstvenicima, već i u ā€œbrojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscimaā€.

Ubrzani oblik proizvodnje znanstveno utemeljenog znanja, njegove manjkavosti u pogledu kvalitete i njegove uvjetovanosti raznorodnim druÅ”tvenim pritiscima Å uljok zatim oslikava primjerom objave preliminarnih rezultata istraživanja seroprevalencije u njemačkom okrugu Heinsberg. Å uljok ističe da je objava rezultata te znanstvene studije izazvala prijepore poput metodoloÅ”kih prigovora, činjenice da su njeni rezultati ā€œprvo predstavljeni medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajedniciā€ i sumnji da se objavom željelo pogodovati zagovarateljima ranijeg popuÅ”tanja restriktivnih epidemioloÅ”kih mjera. Å uljok potom navodi obranu autora sporne studije koji je ā€œodgovorio da je smatrao etičnim rezultate prvo iznijeti u javnost jer su druÅ”tveno relevantniā€ i odmah zatim nastavlja: ā€œNo, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (ā€¦) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego Å”to prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno krÅ”enje profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponaÅ”anje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za druÅ”tvo u cjeliniā€. Dodatno, u fusnoti, Å uljok navodi primjer znanstvenog rada koji je također objavljen zaobilaženjem tradicionalnog recenzentskog postupka, a čije rezultate naknadno nije bilo moguće potvrditi ponavljanjem eksperimenta. Å uljok osvrt zaključuje osudom hotimičnog djelovanja znanstvenika koji ā€œu želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscimaā€ krÅ”e profesionalnu etiku i upozorava na moguće negativne posljedice koje takvo naruÅ”avanje znanstvenog integriteta može imati na stupanj javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Tri oblika

Å to je zapravo sporno u vezi seroprevalencijske studije provedene u Heinsbergu? Njeni preliminarni rezultati su objavljeni početkom travnja isključivo priopćenjem za javnost, bez pružanja informacije o metodoloÅ”kim postupcima koji bi mogli poslužiti za prosudbu kvalitete i pouzdanosti nalaza. Virolog Christian Drosten, jedan od pandemijskih autoriteta u Njemačkoj, u tom je smislu na novinarske zahtjeve za komentarom odgovorio da uopće ne želi kritizirati studiju jer ne raspolaže nikakvom osnovom na temelju koje bi je mogao kritizirati. Objava isključivo putem priopćenja upućenog medijima je neÅ”to posve različito od predpublikacije znanstvene studije koja joÅ” nije proÅ”la tradicionalni postupak recenzije, ali u čijem su tekstu izložene metodoloÅ”ke informacije nužne za ocjenu njenih nalaza. Å uljok propuÅ”ta spomenuti ovu bitnu razliku i tako navođenjem heinsberÅ”kog primjera naizgled proÅ”iruje osudu prema obliku priopćavanja znanstveno utemeljenog znanja koji ju ne zaslužuje. HeinsberÅ”ka studija, da je objavljena kao predpublikacija u obliku punog znanstvenog teksta poput onih u znanstvenim časopisima, mogla je po objavi biti ocijenjena od strane svih zainteresiranih, a njeni nalazi zatim prosuđivani u svjetlu te ocjene.

Å uljok tako u svom osvrtu zapravo razmatra tri, a ne dva oblika priopćavanja znanstvenih spoznaja. Prvi oblik je objava u časopisima nakon provedenog tradicionalnog recenzentskog postupka pri kojem dvoje-troje stručnjaka odabranih od strane uredniÅ”tva svojim napomenama pomažu autorima da uklone manjkavosti, ocijenjuju kvalitetu rada i utječu na vjerojatnost njegove javne dostupnosti. Drugi oblik je objava ne posve dovrÅ”enih radova prije ili za trajanja tradicionalnog recenzentskog postupka, a pritom prijedloge i primjedbe autorima upućuje neograničen broj članova zainteresirane javnosti. Treći oblik je objava nalaza isključivo putem pojednostavljenih medijskih priopćenja, bez navođenja metodoloÅ”kih informacija nužnih za sagledavanje njihove kvalitete, pouzdanosti i smislenosti. I dok je ovaj treći oblik nesporno pogreÅ”an i Å”tetan, razlika između prvog i drugog je manje jasna.

Ograničenja tradicionalne (zatvorene) recenzije

Bilo bi zlonamjerno tvrditi da Å uljok izjednačava predpubliciranje znanstvenih studija s objavom nalaza isključivo putem medijskih priopćenja. To nije srž ni tema njenog osvrta niti je izričito izrečen stav i vjerojatno se radi o nespretno isprepletenom argumentacijskom nizu i posljedičnim nejasnoćama na rubovima onoga Å”to se željelo poručiti, no upravo zbog zatečenih nejasnoća poželjno je osvrnuti se na neka obilježja ovih oblika priopćavanja znanstvenih nalaza.

Predpubliciranje je inovacija koja se nije pojavila tek Å”irenjem SARS-CoV-2 virusa, iako u pandemijskim uvjetima njena javna vidljivost jest povećana. Na primjer, u biomedicinskom znanstvenom području predpubliciranje u posvećenim zbrikama je započelo prije viÅ”e od deset godina, a broj tako objavljenih radova ubrzano raste približno od 2013. godine. Motiv znanstvenika za pristupanje ovoj promjeni nije samo želja da nalaze Å”to prije podijele s drugima, već je riječ o reakciji na viÅ”eslojne manjkavosti tradicionalnog recenzentskog postupka. Na primjer, tradicionalni postupak ne pruža ni jamstvo kvalitete i pouzdanosti objavljenih studija niti predstavlja nepropusnu branu etičkim zloupotrebama. U vrijeme porasta znanstvenog publiciranja u sve brojnijim časopisima upitnog ugleda, statusa i poslovnog modela činjenica da je studija proÅ”la kroz tradicionalni oblik recenzije ne znači mnogo. PogreÅ”ke u znanstvenom postupanju se može previdjeti i kad se standarde recenzentskog postupka nastoji održavati na visokoj razini, a jedan od razloga je inherentna ograničenost njegove zatvorenosti: dva ili tri para očiju vide slabije od mnoÅ”tva. Slabovidnost je i veća ako su recenzenti navikli gledati uvijek u istom pravcu, odnosno kada je njihovo iskustvo ograničeno posebnim pristupom području kojim se bave, Å”to je očekivano u uvjetima povećane produkcije kada se časopisima strateÅ”ki nastoji pronaći razlikovnu niÅ”u. S druge strane, otvoreni predpublikacijski postupak autorima studije može pružiti bržu, Å”iru i bogatiju povratnu informaciju koju mogu iskoristiti za njeno poboljÅ”anje. Vjerojatnost da će tijekom recenzije biti uočena konceptualna ograničenja, slučajne pogreÅ”ke i etičke zloupotrebe načelno raste sa Å”irom dostupnoŔću znanstvenog teksta zainteresiranim promatračima.

Studije koje javnosti postaju dostupne na tradicionalni način također prolaze kroz otvorenu recenziju, ali tek po objavi. Ograničenja, pogreÅ”ke i zloupotrebe može se uočiti i postpublikacijskom recenzijom, ali uz bitnu razliku ā€” rad je objavom u znanstvenom časopisu stekao status tzv. znanstvene istine. Upravo taj status čini naknadna opažanja i prigovore slabije učinkovitima, a postpublikacijska recenzija nerijetko nailazi na zapreke poput tromih uredniÅ”tava i investiranih autora koji ih nevoljko razmatraju ili odbijaju priznati, Å”to postupak koji mora zavrÅ”iti ispravkom ili povlačenjem rada čini sporim. Za čekanja na takav ishod, ako do njega uopće dođe, znanstveni tekstovi koji sadrže bitna ograničenja i pogreÅ”ke ili su čak rezultat hotimične prevare opstoje u prostoru znanstvenog znanja kao činjenice odobrene pečatom autoriteta. Čekanje može potrajati godinama, poput slučaja neslavne Wakefieldove studije objavljene u uglednom časopisu The Lancet koja je djelomično povučena tek nakon Å”est, a potpuno nakon čak dvanaest godina od objave.

Desetak godina kasnije, u vrijeme aktualne pandemije, isti ugledni medicinski časopis pruža joÅ” jedan razglaÅ”eni primjer manjkavosti postupka tradicionalne, zatvorene recenzije. Velika studija hidroksiklorokina kao mogućeg lijeka za bolest izazvanu SARS-CoV-2 virusom prokazana je postpublikacijskom recenzijom kao vjerojatna prevara, a zajedno s njome i joÅ” nekoliko ranijih radova jednog od njenih autora koji su također prethodno proÅ”li tradicionalnu recenziju1. Ovaj put nije trebalo dugo čekati na povlačenje sporne studije, ali je njena objava u kratko vrijeme svog važenja neposredno utjecala na istraživačke protokole drugih studija temeljem preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. Malo je vjerojatno da bi takav utjecaj bio ostvaren da je objavljena kao predpublikacija, odnosno da je bilo prilike otkriti njene manjkavosti otvorenom recenzijom prije objave u utjecajnom znanstvenom časopisu.

Ograničenja tradicionalne recenzije ne očituju se samo u slučajevima hotimične prevare. Takvi su slučajevi ionako iznimni, a postupak nije ni uređen da ih ima zadatak prepoznati. No replikacijska kriza, nemogućnost da se ponavljanjem potvrdi nalaze velikog broja objavljenih studija, koja u posljednje vrijeme postaje očita u mnogim znanstvenim područjima, izravno se tiče kvalitete znanstvenog rada i događa unatoč postojanju sustava koji bi ju trebao osigurati. Å uljok navodi primjer medijski razglaÅ”ene studije koja nije proÅ”la tradicionalnu recenziju, a čije rezultate kasnije nije bilo moguće potvrditi ponavljanjem eksperimenta, no propuÅ”ta spomenuti, na primjer, da prema nekim istraživanjima viÅ”e od polovine psiholoÅ”kih studija objavljenih u uglednim časopisima također nije moguće potvrditi ponavljanjem. One su proÅ”le urednički odabir i tradicionalnu recenziju i nerijetko bile razglaÅ”ene u medijima kao znanstvena dostignuća koja pružaju odgovore značajne za Å”iru javnost.

Utjecaj na povjerenje javnosti u znanost

Å uljok navodi da ā€œobjavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego Å”to prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijacijuā€ i to povezuje s ā€œposljedičnim opadanjem javnog povjerenja u znanost i eksperteā€. Naglasak je na objavi usmjerenoj Å”iroj javnosti, a ne kolegama znanstvenicima, no kako razdvojiti jedno od drugog? U slučaju predpublikacije objava je javna, svima dostupna, ali redovito označena kao rad koji (joÅ”) nije proÅ”ao tradicionalni recenzentski postupak i upućenima bi trebao biti jasan njen status u odnosu na radove koji jesu proÅ”li takav postupak. U slučaju studije objavljene u znanstvenom časopisu objava je također u načelu svima dostupna, a budući da je proÅ”la znanstvenu evaluaciju, slijedimo li slijepo misao koju Å uljok naznačuje, može biti medijski razglaÅ”ena bez opterećivanja da se time upuÅ”ta u etičku devijaciju.

Ovakv bi zaključak, naravno, bio izuzetno sporan. Činjenica da je studija proÅ”la tradicionalni postupak znanstvene recenzije ne može pružiti ni jamstvo kvalitete, kako je prikazano ranijim primjerima, niti bezuvjetnu zaÅ”titu od osude zbog etičkog prekrÅ”aja onome tko njene rezultate odluči Å”ire razglasiti. PrekrÅ”aj, u konačnici, zavisi o tome kako će autor predstaviti nalaze Å”iroj javnosti. Odluči li se okoristiti ugledom i statusom časopisa kako bi zaključke u njemu objavljene studije predstavio čvrŔćima nego zaslužuju, neće izbjeći krivnju. S druge strane, autor koji Å”iroj javnosti prenese svoje početne nalaze objavljene predpublikacijom ne čini nužno prekrÅ”aj predstavi li ih na odgovarajući način, ističući njihova ograničenja i pružajući informacije potrebne za vrednovanje njihove kvalitete.

Vrijedi razmotriti joÅ” jednu mogućnost ā€“ je li posrijedi etička devijacija kada autor u medijima razglasi nalaze studije koju je objavio u časopisu ograničenog pristupa, tako da prosječan član Å”ire javnosti ne može do izvornog teksta i popratnog sadržaja bez da plati za pristup? Takav aranžman neugodno podsjeća na onaj treći oblik priopćavanja isključivo putem medijskih objava. Javnosti tada preostaje pouzdati se u procjenu dvoje-troje recenzenata, pokloniti vjeru dotičnom časopisu polazeći samo od njegova ugleda i zadovoljiti se sažetkom kojeg mu pružaju novinari, a bez mogućnosti uvida u detalje primjenjene znanstveno-istraživačke procedure. Prethodni primjeri mogu poslužiti kao upozorenje koliko takva prosudba kvalitete može biti varljiva, a ova mogućnost kao podsjetnik da odabir oblika primarnog znanstvenog publiciranja može imati nezanemarive etičke implikacije i kada tradicionalna evaluacija ne izostaje.

Priopćavanje znanstvenih spoznaja Å”iroj javnosti u pravilu ionako ne vrÅ”e izravno sami autori, već se događa složenim medijskim posredovanjem u kojem pored autora i medijskih djelatnika ulogu mogu imati vodstva znanstvenih ustanova, naručitelji i sponzori i drugi dionici bliski području istraživanja. Prosječan član Å”ire javnosti najvjerojatnije neće čitati izvorni znanstveni tekst objavljen u časopisu ili predpublikacijskoj zbirci nego će se osloniti na sažetak kojeg mu podastru medijski urednici i novinari. Upravo to je najslabija karika čije pucanje dovodi do naruÅ”avanja povjerenja, ali i mjesto prilike za njegovu izgradnju. Kvalitetno znanstveno novinarstvo sažet će nalaze studije kritički naglaÅ”avajući njihova ograničenja bez obzira radi li se o objavi u uglednom časopisu ili o predpublikaciji, a nekvalitetno novinarstvo iskrivljeno i senzacionalistički prenijeti njen sadržaj bez obzira na izvor.

Netko će možda prigovoriti da se kroz predpublikacije nužno stvara velika količina loÅ”e znanosti kojom javni prostor postaje zasićen, odnosno da bi loÅ”e znanosti u medijima bilo manje kada predpublikacije ne bi postojale, a tada bi i povjerenje javnosti u znanost bilo manje ugroženo. DosadaÅ”nje iskustvo upućuje da je takva primjedba bespredmetna. S obzirom na udio nekvalitete prisutne unatoč tradicionalnom recenzentskom postupku, a koja je možda upravo njime djelomično uzrokovana, postojanje predpublikacija vjerojatno neće doprinjeti povećanom udjelu znanstvenog Å”karta kojeg mediji spremno prenose Å”iroj javnosti. Prostor koji je u nekom mediju posvećen znanstvenom sadržaju, uostalom, ograničen je sasvim drugom logikom i neće se proÅ”irivati samom činjenicom da sveukupna znanstvena produkcija raste, bez obzira koji od opisanih oblika izvornog priopćavanja znanstvenih spoznaja predstavlja izvor tog rasta. Naravno, ova razmiÅ”ljanja su tek pretpostavke koje bi trebalo empirijski ispitivati kako bi zaključci dobili čvrŔće utemeljenje.


  1. Pitanje je bi li ti radovi, neki objavljeni i prije petnaestak godina, ikada doÅ”li pod lupu zainteresirane stručne javnosti da nije bilo spomenutog skandala povezanog sa studijom hidroksiklorokina.ā†©